by your side
opet se provlačim kroz život, k'o nekad u srednjoškolsko doba, kad bi došla bez lektire.ne mogu ne misliti da nije eto loše u životu, onako klišejski, pokušavajući iscjediti kao i dosad iz ovih ruševina ono najbolje. i opet pomalo onako sanjarski pokušavati ne stajati u mjestu i gledati snove, kako jedan po jedan, odlaze, sporo, ali ipak i brzo da ih ne mogu stići odsanjati... ali, snovi su valjda, to što drži čovjeka, i snovi su, valjda jedino po čemu se svi mi i razlikujemo. a ja kao ja oduvijek sanjarim u ovom oblaku sivila koji se steže oko mene. u takvom jednom oblaku sam pronašla tebe i ti si pomalo i nespretno dodao kapi boje u to sivilo i obojio ga svojim, al i mojim snovima. bila sam sretna i mislila sam da se nikad nećemo odreći onoga što smo stvorili, al se valjda to nešto odreklo nas... ili nije...još uvijek..
danas dok razmišljam o nama, znam koliko mi nedostaje tvoje lice i one oči nakon kratkog sna, pomalo otekle, al meni najljepše.
i ne mogu da se ne sjetim trenutka kad su moje oči prvi put susrele tvoje i trenutaka kad su moje oči pogledale dublje, a moje srce je postajalo sve veće i veće, jer je netko u njemu rastao
i ne mogu da se ne sjetim sebe, onako bezrazložno sretne kad bi se probudila uz tebe, jer sam tad samo tad ja bila prava ja, čista i nevina.
sad znam da sam ja bila ona koja se smijala kad si mi pokušavao namjestiti frizuru i kad si komentirao moje modne ispade... to sam bila ja, ona koja se smijala tvojoj bolesnoj želji za hranom... bila sam ja i ona koja je plakala kad bi ti otišao tužan zbog ružnih stvari koje ti se desiše...bila sam ja ona koja je plakala što nije mogla i znala pružiti ti utjehu u tim tužnim situacijama... bila sam ja i ona koja je htjela mijenjati sve za tvojoj jedan osmijeh na klupi u parku onoga dana kad si izgubio nešto tebi najdraže..bila sam ja... i još sam ja ta koja hoće da te voli i koja želi da sluša srce i da ide tamo gdje ono hoće, a ono i danas hoće da ide u jednu usku ulicu u koju si ti vrlo brzo naučio da uđeš s velikim tatinim autom, a ja nikad nisam naučila da uđem i ostanem.
a toliko želim da ostanem...
kažeš mi da ne smijem biti dijete u svim aspektima i ja to znam, al još uvijek gledam onim dječijim pogledom negdje prema istoku čekajući da se pojavi tvoj lik, tvoje oči... da gledam kako ideš prema meni, a ja kao na prvu sastanku pomalo nestrpljivo i stidljivo primim tvoj poljubac i zadrhtim ko da je svaki prvi...
i sad dok ovo pišem i dok suze klize ,a ja ih više ne pokušavam zaustaviti jer trebaju padati i isprati svu ovu bol... al bol ne nestaje, k'o što i ti ne možeš nestati iz mene... nikad...ama baš nikad...
ja ne želim te izgubiti, ne želim, ne mogu dozvoliti da nešto najvrijednije mi isklizne iz ruku...
i opet želim da zapuše neki vjetar i a donese tvoje korake tu pred mene...
i na mogu da se ne sjetim svih noćiju provedenih po raznim klupama, pred pekarama, kafanama, studentskim stanovima, obalama jedne lijepe rijeke... ne mogu da se ne sjetim tvog lica pomalo postiđenog kad si mi rekao da me stvarno voliš i moje dječije reakcije "a joj" i one sreće koja je tad zaigrala u meni i u tom trenutku mi nitko nije bio ravan... bila sam kraljica svijeta, a ti moj kralj...
ja i danas želim biti ta kraljica... i želim da si ti moj kralj...
zar je to toliko teško...
zar ne možemo još jednom pokušati stvoriti bajku u ovom sivili i proći zajedno i ispod duge ako treba..
by your side...
i uvijek ostanem bez riječi onda kad bih željela najviše nešto reći. tako je bilo i sada. 
gdje smo to dovraga otišli... ne znam gdje da posložim stvari... u srcu... u glavi...
